subota, 11. veljače 2017.

Moja najdraža igračka

subota, 11. veljače 2017.

Za Vittoria (moj nonić) su svi znali reći da je dobar ali nervozan čovečić. Tu se prvenstveno mislilo na to što je volio psovati. Psovao je isključivo na talijanskom nikad na hrvatskom. Psovao je samo boga, nikada ništa nego boga.
Kao curici nije mi uopće bilo poznato što psuje, ustvari bilo mi je smiješno i znala sam ponavljati te psovke ne znajući što govorim. Kada je mama skužila što radim objasnila mi je značenje svega i naravno da sam prestala jer naravno nije lijepo psovati posebno ne boga. Moja mama također puno psuje iskreno psujem i ja to mi je velika mana....ali ne psujemo boga to je nepisano pravilo. Ukratko moj didonja je onoga gore najčešće uspoređivao sa psom ili svinjom....znam užasno ali po tome je bio poznat i ljudima zanimljiv vjerovatno jer pola njih nije imalo pojma što priča.

Nikada nije vjerovao u Boga jer kako je sam znao govoriti ima previše bolesne i napuštene,gladne djece a boga nije briga. Tu se nismo slagali ali nismo jedno drugome nametali svoje mišljenje. Nona (baka) je često inzistirala da ne kažem tjerala ga da ide u crkvu. Otišao bi ali u obranu bi rekao da ide samo da prozrači odijelo i da spriječi da ga pojedu moljci. U mladosti je kažu jako puno radio i posao mu je bio prvi, što vjerovatno nije plus ali kako je djetinjstvo proveo u teškom siromaštvu želio je osigurati mojoj mami materijalne stvari kako joj ništa ne bi nedostajalo.
U mirovini je volio najviše šetati i tako razbistriti glavu kako je govorio. Šetao je svaki dan i to je bilo pod obavezno,ujutro oko 10 i popodne oko 15 sati. Samo bi ga bolest spriječila u ovome ritualu i kiša. Naučio me puno toga kada bi krenula nabrajati pisala bi dugo i tko zna dali bi sve napisala. Brat i ja smo mu bili jedini unuci i volio nas je beskrajno i pokazivao to bez imalo srama. Zvao nas je moj golubanko i golubica, što nas je kao djecu živciralo. Da za svoga nonića sam bila golubica dok nisam postala zitela (časna sestra) jer se nisam udala do 25 znate kako to ide kod starijih.
Bili smo slični u nekim stvarima i mnogo toga smo zajedno radili i uživali u društvu sami.
U jesen bi satima lunjali šumom i brali gljive ponekad pričajući a ponekad samo šuteći jer nije bilo potrebe za riječima. Sjećam se tog ponosa kada sam sa 5 godina satima hodala šumom i brala gljive pri tome vireći čija je košara punija :D . S vremenom i godinama moja je bila sve punija njegova sve praznija.
Znam da sam mu bila miljenica što ne znači da nije volio beskrajno mog brata.
Ljeti smo voljeli jesti mješanu salatu iz iste zdjele na što bi nona govorila da joj se gadimo...nije nas kužila ali to je bila naša stvar.
Naučio me plivati kada su svi odustali od mene i kada ništa nije uspijevalo. Upisao me u auto školu bez mog znanja jer vožnja auta nije više luksuz već potreba....njegove riječi.
Posljednje dvije godine pomalo sam u njemu prvi puta primjećivala starca. Šetao je ali na manje relacije sam, kasnije smo šetali samo u paru jer sam više nije bio siguran.  Pokušavala sam što češće šetati jer znam koliko je to volio. Kavu smo pili na balkonu jer mu je mrsko bilo voziti se autom i nije više toliko uživao na selu jer ne može više ništa raditi kako je govorio. Često smo mu pekle kolače jer je odjednom volio slatko kao klinac. Nije se puno žalio ali smetala mu je nemoć i starost općenito. Ljude bi trebalo ubiti kada ostare znao je reći. Na što bi ja povišenim tonom odgovorila da sam hoda, sam jede i zna tko je i što je i nema se pravo žaliti. Nasmijao bi se samo na to i rekao da ne razumijem starost. Uporno je odbijao nositi štap i par padova ga nije uvjerilo da mu treba treća noga kako je znao reći.

Kažu da djeca vole igračke i pamte što su imali u djetinjstvu. Moja mama kaže da ja nisam nikad bila dijete od igračaka nisam ih čuvala i vjerujte da dan danas nemam skoro niti jedne igračke osim nekoliko koje je mama uspjela spasiti. Gledano sada ovim starijim očima nije me ni briga niti pamtim što sam to imala, znam da sam voljela kamion - cisternu više od bebe ali nisam je normalno sačuvala sigurno sam je razbila.
Ali pamtim kao najljepše uspomene svoga nonića i zajedničke šetnje, branje gljiva, poduke kako što posaditi u vrtu, ispijanje kave na balkonu i krađu čokoladnih keksa baki koja ih je uvijek čuvala za goste.

Sada znam da sam imala najbolju "igračku" na svijetu i nedostajati će mi beskrajno.



Broj komentara: 6:

  1. Izmamila si mi suze,predivno! Zbilja predivno!!!! :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti :* zaista je bio nonić za plus pet.

      Izbriši
  2. Kako predivno napisano, vidi se da su riječi izlazile iz srca. <3 Voljela bi da sam ja imala djeda, ali nisam, niti s jedne niti s druge strane... Divan, divan post!

    OdgovoriIzbriši
  3. Imati djetinjstvo i imati u tom djetinjstvu nekoga tko te je cuvao i cuvao to tvoje djetinjstvo je dar, cisti blagoslov. Tvoj nonic mozda nije bio u dobrim "odnosima" s Bogom, ali ja vjerujem da Bog salje dobre ljude da malo poprave negativu i da je tvoj nonic tebi bio tako poslan, samo sto on to mozda nije vidio.

    OdgovoriIzbriši

Pepe Le Pew girl © 2014